Učimo djecu “od malih nogu”!

Ne treba da postoje boje za djevojčice i boje za dječake!

Predrasude i ismijavanja, razlog su mnogih, kasnijih problema... Radi boja!?

Ne treba da postoje boje za djevojčice i boje za dječake!

Zašto plava boja moja biti rezervisana, isključivo, za dječake, muškarce? Ne mora i ne bi trebalo tako da bude. Ma ni u šali, a ne u stvarnosti. Upravo sjedim u plavoj majici, kćerka je u školu otišla s plavim kišobranom, a sin je doručkovao iz nekog roskastog tanjira, jer eto, svi plavi su prljavi ili nisu bili pri ruci. Treba da se presvučem? Kćerka treba da traži drugi kišobran, neke “ženske” boje? Ili sin treba da ostane gladan jer ne želi da jede iz tanjira “za djevojčice”? Ništa od ovoga ne mora i ne treba da bude problem niti osjećaj pogrešnog.

Da nekome ne odgovara neka boja - jednostavno je ne voli pa je izbjegava, sasvim je ok. Ima neke razloge i neka ostane na tome! Moja omiljena boja je tirkizna, a volim i ljubičastu… Eh, sad, koliko je ta tirkizna baš za mene? Ma maksimalno je za mene i moj spol!


Ne postoji osoba koja je ne kaže: roza je za djevojčice, plava za dječake, a eto narandžasta, zelena ili žuta su neutralne pa mogu “za obje strane”. Moj sin je mlađi od kćerke i mnogo toga je naslijedio od nje. Iz ruku nisam otimala zvečku jer je bila roza, niti sam zamijenila hranilicu koju je koristio nakon sestre (a bila je potpuno roza sa nekim, zamislite, cvjetićima). I romobil rozi je vozio… Jednostavno mi nije bilo uredu da bacam i duplo kupujem, radi boje koja pripada ili ne pripada dječaku/djevojčici.


Istina je da namjerno ne kupujem rozebojne stvari za sina, niti ovim tekstom nekoga nagovaram na to! Ali isto tako i ne osuđujem! Svi tvrdimo da svako ima pravo na svoj stav, mišljenje, izbor… A, kada vidimo muškarca u nekom rozom džemperu, odmah pomislimo da je… Šta god - radi boje! Pa to više govori o nama i predrasudama koje ostaju primjer mlađim generacijama, pa ne bi trebali sebi uzeti za pravo da ih osuđujemo - ako smo im mi učitelji bili. 


Koliko puta sretnem muškarca u rozoj košulji koju jako dobro nosi. Prijateljica se okrene i kaže: Uh, jeste zgodan. Reko’, čudi me da nemaš neki drugi komentar radi boje… Kaže ona: Ma vidiš iz kakvog je automobila izašao, kakve cipele nosi… I sat sam vidjela! Pogledam je, kiselo se nasmijem i shvatim, nikada nije do boje! Nikada! Ps. Ne ljuti se, nisam te imenovala.


Tako onda treba sa svime da “baratamo”. Pored odjeće, obuće, igračaka - i hranu treba da dijelimo, piće, dekoracije, ma sve… Nego, ne žalimo se kada dobijemo plavu ružu ili orhideju - nego se oduševljavamo! Ne žalimo se ako vozimo plavo auto! Ili nam neko kupi plavi mobitel / plavu masku za mobitel. U ovakvim i sličnim situacijama ne dijelimo boje, zar ne!?


Nedavno se djeca igraju pred zgradom i jedna curica pita moju kćer: Layla, zašto ti imaš plavu jaknu, to je za dječake? Layla odgovori: Ja volim plavu boju i ne postoje boje za dječake i boje za djevojčice. Nešto mi bilo drago da je baš to rekla, jer je to znak da nisam pričala u prazno. Doduše, za takav stav joj je pomoglo i odrastanje uz brata jer je vidjela kako nije problem niti greška da međusobno dijele igračke, kišobrane, pribor za jelo… Bez obzira na boju!


Ne tvrdim da nekome u inat treba da nosimo boje koje ne volimo, koje nam se ne sviđaju, ali tvrdim da svako treba da ima izbor bez straha od ismijavanja drugih koji će radi te neke boje stvoriti pogrešnu sliku o samoj osobi, karakteru, vrijednostima… 


Vodim dijete u školu i zaista, htjela ili ne, svašta vidim, čujem, naučim… Baš mi tako nedavno “zapara” i uši i oči reakcija jedne majke. Mnogo više nego reakcija njenog sina. Da dočaram: Drži mama kesu sa bombonama i dijeli djeci koja su tu, blizu. Njen sin uzima bombonu i u mementu gleda omot, vraća slatkiš u kesu i govori kako ne želi tu jer je za djevojčice. Mama rovi po kesi, nađe zeleni omot, daje mu i govori: Evo, ova je za dječake. Usput, prva bombona je bila s okusom lubenice, druga “muška” s okusom jabuke… To je bila potvrda djetetu da je u pravu i da će tako, nažalost, reagovati u mnogo ozbiljnijim, situacijama. Možda ovo jeste sitnica, ali…


A da spomenem socijalne probleme? Gdje treće dijete po redu, nosi isti skafander, bez obzira na spol, pa slijede ruganja jer je star godinama i djece ga prije već iznosala i to “pogrešne” boje… Sve ovo vodi problemima, golemim. Vršnjačkim, porodičnim, društvenim... 


Suprug više ne može imati 50 KM, jer novčanica nije muške boje, dosta mu 10 KM, narandžasta je… A, za neutralnih 100 KM, nekako ćemo se izboriti. Salatu ću dodati uz ručak, onu svježu, zelenu, neutralnu. I da, muž je prije dvije godine kupio crvenu jaknu - šta ću s njom...

 

Melika Hrvić