Kada je tmurno i kišno vrijeme

Ne izlazi van’ ako baš ne moraš!

Padala ili ne, ja moram izaći - makar da provjerim da li dobro pada...

Ne izlazi van’ ako baš ne moraš!

Mislim da smo svi bili svjedoci, bezbroj puta izgovorenih rečenica, poput: A, gdje ideš baš sada kada je pljusak? Pa moraš li ikako izlaziti dok kiša pada? Ostavi taj dio (nekog posla i obaveza) za drugi dan, kada bude ljepše vrijeme i sličnih pokušaja da budemo odgovoreni od ideje da nam noga kroči vani, dok, zamislite, pada kiša! Onda ne trebamo nikada izaći - niti ljeti jer je prevruće, niti zimi kada je hladno, niti kada je jesen jer je klizavo od lišća, pa niti kad je proljeće jer je, recimo, preglasan cvrkut ptica…

Uredu, ne kažem da raspoloženje nije malo tmurnije kada je i vrijeme tako, jer nekako se svima više spava, izležava i miruje uz (najčešće izgovoreno) neku dekicu, kokice, slatkiš i film… Ali kada se probudimo iz takvog sna punog ovakvih zamišljanja i želja - onda nastavimo s obavezama gdje smo i stali, jer padala kiša ili ne, poslovi, škole, prodavnice i sve stalo radi kao i inače pa nemamo uvijek šansu za izbor: dekica ili izlazak? Obaveze zovu i moramo ih obaviti bili mi u japankama ili čizmama, majicama ili jaknama…


Možda da uvedemo pravilo, tipa: ako je kiša, ne moraš u školu, na posao, trening, u prodavnicu… Ma ne moraš nigdje dok posljednja kap s neba ne bude na dnu… Ama, nismo od šećera pa da se topimo ako nas koja kap dotakne. Čizmice, neki šuškavac, kišobran i lagano… Doduše, kod mene je evo baš maloprije bilo “malo” različito od nabrojanog - tene i dukserica s kapuljačom. Baksuz, ali ne žalim se. Slatkiš jesam, ali sreća pa se nisam cijela istopila (haha).


Djeca se raduju lokvama. Radujem se i ja sve dok ne treba ući u kuću i riješiti se viška vode, ali neka… Vrijedi te radosti i osmijeha. Sada neko pomišlja: A, šta ako se djeca, ne daj Bože, prehlade? Pa ništa posebno - uvijek ima, npr., Paracetamola (reče bezosjećajna nemajka). Nije da se radujem blatu, ali realno, uvijek mora biti nešto - ili to blato, neka lokva, bilo kakva prljavština, fleka, znoj… Ali eto, da ne izlazimo, nikada ništa od toga ne bi bilo… :) Sve što pokisne, ne znači da propada - može da se opere, osuši i opet koristi.


Većina zna govoriti - nije lijepo šetati kad upekne sunce, ali ni kada kiša pada. Vala i ono lišće zna da napada pa previše ili šuška ili bude klizavo… Snijeg i led da ne spominjem! Ovako zaista ne treba niko da razmišlja - pa sve ovo je, prvenstveno, normalno, pa onda i puno svojih čari. Možemo da više ili manje volimo neko godišnje doba i to je sasvim uredu, ali da maksimalno izbjegavamo trećinu ili četvrtinu godine… Jok!


I kiša ima svoje prednosti: malo nam osvježi đonove obuće, sapere makar prašinu s auta, “dekoriše” nam prozore… Nije da samo smeta i ometa :) I da, znala sam da prozore ne trebam prati ovih dana (ma i mjeseci). :)


Za nekih 15ak minuta opet moram izaći vani, ali nekako mi draže da me dočeka kiša nego pakleni udar. Znam da ima i onih koji vole suprotno, ali kako god - izlazak nam slijedi.


Danas me jedino rastužila “slika” koju sam usput vidjela u više navrata - starije osobe vire kroz prozor. Možda čekaju da kiša prestane kako bi izašli nešto da kupe… Njima je ipak lakše bez dodataka tipa kišobrana i to razumijem. A možda jednostavno čekaju svoje najmilije da im dođu, a njih nema - jer možda su jedni od onih što odlučiše da ne žele izaći dok kiša pada iako ih “neko” jedva čeka… Na veliku žalost, za obje strane!


Izlazimo, bez obzira na vrijeme! Napravite sami da vam ovaj kišan dan bude lijep. Meni jeste svaki koji sam zdrava dočekala sa svojim najmilijim, također, zdravim. Odoh sada vani, a kiša pada… Možda bi ona i sišla, ali nema stepenice :)


Bolje da pada kiša, nego mi - u bilo kojem smislu!


Melika Hrvić