Domaći turizam

Svaki grad u BiH ima neku svoju čar, samo je trebamo otkriti

Nismo svjesni koliko nam je zemlja mila i beskrajno puna prirodnih dragulja

Svaki grad u BiH ima neku svoju čar, samo je trebamo otkriti

Za mlade je putovanje deo edukacije, za stare deo iskustva - Francis Bakon

Kada putujem u neki drugi grad svoje države, u bilo koje mjesto mimo Sarajeva u kojem sam rođena i u kojem živim, često razmišljam o okolini koja me okružuje tokom vožnje, a i kasnije tokom boravka u tom nekom gradu, selu, na nekoj planini… Zaista se divim prizorima bez obzira koje godišnje doba je u pitanju. Moja porodica i ja se trudimo da što više i češće putujemo i obilazimo, kako obližnja mjesta tako i dalje destinacije, pa mogu reći da mnogi nisu svjesni ljepota koje su hrana za oči, tijelo, dušu.

Uživamo u proljetnim bojama, u ljetnim sunčevim zlatnim zrakama, jesenjem šarenilu, zimskom prekrivaču. Svako godišnje doba ima svoju čar i nudi mogućnosti za razne aktivnosti, od šetanja do kupanja, od umora do odmora, od spavanja uz vatru u kaminu do spavanja u šatoru, od drhtanja do znojenja… Ne treba bježati ni od kiše ni od blata. Ne treba da smeta ako se malo uprljamo, premorimo, pa ponekad i prehladimo. Kako kažu - sve je za ljude. A, i za žene :)

Često sa ekipom idemo na višednevne pohode i svaki put biramo drugu lokaciju i način boravka - nekad brvnara, nekad vikendica, nekad šator… Hoteli i sličan smještaj nam nisu u planu kada je BiH u pitanju, jer ima ljepših alternativa. Da nismo imali ovakve avanture, mnogo toga ne bih vidjela, znala, naučila - od raznih staza do predivnih mjesta do kojih dođemo, najčešće, pješke. Tokom vožnje se mnogo toga lijepog vidi, ali hodanje kroz proplanke, livade,  šume i planinske staze, poseban je doživljaj. I tako često fotografišem prirodu oko sebe i naglas komentarišem: Evo, da ovakve slike negdje vidimo bez da piše naziv mjesta, mnogi bi, kao i ja pomislii kako je to neko divno mjesto u nekoj, tamo dalekoj, zemlji… Ali jok, pred nosom nam je. Samo smo lijeni da se nakanimo, pokrenemo, odemo i sve to istražimo, obiđemo i doživimo.

Koliko je samo prirodnih ljepota za koje nikada nismo čuli? A znaju biti samo nekoliko kilometara od nas. I onda dođu stranci, turisti i s oduševljenjem pričaju o nekim našim divnim izletištima, stazama, prirodnim čudima, vidikovcima… Počesto ih blijedo gledamo i s čuđenjem slušamo. Evo, nije me sramota priznati da sam tek prošle godine, naprimjer, otišla da vidim Skakavac, vodopad kod Sarajeva. Prvi put za svojih, skoro 35 godina. Jednostavno nije bilo prilike, ali je bilo izgovora: danas, sutra, pretoplo, pohladno, klizavo, kišno… I na kraju odemo baš po tmurnom danu uz povremenu kišu i otežano kretanje po blatu, klizavom lišću… Presjekla i nisam sebi dala da odgodim, opet. I bilo je lijepo. Nahodali se, vidjeli, umorili i navečer mnogo lijepo spavali. Sada i ja mogu učestvovati u razgovorima kada neko spomene Skakavac i druge bh. znamenitosti bez da budem neupućena u svoju, domaću, pred nosom, teritoriju.


Lijepo je otići na druga mjesta, upoznati druge gradove, ali nije loše prvo upoznati i svoje. Posljednjih godina sam zagovornik toga. Suprug, djeca i ja zaista često “bježimo” kad god i gdje god možemo. Svaka promjena je lijepa i zdrava. Prethodnih 10ak dana smo bili u Bihaću. Dva dana su bila lijepa i sunčana, ostatak oblačno, kišno, pohladno. Ali to nas nije spriječilo da se vozimo na splavu i da tokom te vožnje ručamo dok plovimo, da uživamo i upoznamo Unu, odmaramo oči u zelenilu, hranimo ribe i patke, pa i da se “okupamo” makar do koljena :) Avgust jeste, ali Una ne obraća pažnju na kalendar :) Nikome nije palo na pamet da pomisli da se vratimo nazad, jer, eto, vrijeme ne valja. Ama vrijeme uvijek valja, volja i ekipa čine ostalo.


Obišli smo mnoge gradove, u njima boravili manje ili više dana i svaki taj grad ima svoju priču, bogatu ponudu. Samo što u toj ponudi više uživaju stranci jer - tuđe, slađe! 

I po kiši se može šetati, sjediti na nekoj natkrivenoj terasi, uživati uz zvuk vode… Svako vrijeme daje opcije, ne treba kukati. Mi, kao narod, bili bi prvaci u kukanju: Joj da hoće ugrijati makar malo. Pa kad ugrije makar malo, onda govorimo - joj da hoće malo zapuhati, braćo mila. Pa kad zapuše - eh, da hoće stati i ovaj vjetar… Kad upekne sunce, dovimo za kišu, pa kad kiša padne, onda nam smetaju sparina i vlaga… Kada dočekamo da snijeg zabijeli, onda je previše pao, a kad je bljuzga molimo Boga da malo više padne…


Mi smo prestali da kukamo i počeli da ispunjavamo planove bez obzira na najave vremenske prognoze. U oktobru prošle godine smo kampovali uz Trnovačko jezero. Preko dana bilo sunčano i ugodno, navečer bili minusi. Svi preživjeli bez ikakvih posljedica, uz želju da ponovimo. Znali smo da će biti hladnije, ali da smo se držali prognoze i odustali zbog minusa, ne bi vidjeli tu ljepotu, zalazak i izlazak sunca iznad planine, a pored jezera…


Putujte, jer na kraju samo sjećanja ostanu. Bolje biti nostalgičan za nečim lijepim što smo doživjeli, nego se kajati što to nešto nismo doživjeli.


Hvala turistima što me prije nekoliko godina “naljutiše” jer su više bh. mjesta obišli od mene, pa tako probudiše onaj dobri inat. Da se ne bi ista greška ponovila, djecu od malena svugdje vodimo, pa moja mama često kaže: Layla i Benjo više obiđoše od mene, a deset puta sam starija od njih :) Lijepo je slušati kako djeca prepričavaju doživljaje, pa ih starija ekipa sluša isto kao što smo nekada mi slušali turiste :)


Melika Hrvić