Činjenica o svima nama

Mogao/la si makar lizalo ili žvaku da mi kupiš!?

Ne postoji osoba koja za ovaj tekst može reći: Ma nije tačno!

Mogao/la si makar lizalo ili žvaku da mi kupiš!?


Često je tako, da ko mnogo poklanja – s hrpe poklanja, a ko malo poklanja – poklanja od srca.


Koliko smo samo puta pomislili ili rekli za neku osobu kako je bezobrazna, bezosjećajna, hladna i sta već ne, ukoliko se nije sjetila da nam pokloni nešto u momentu kada smo mi to željeli i zamislili da treba da bude? Puno puta, priznajte… Bilo da su u pitanju (kako ih zovemo) jači/snažniji ili ljepši/nježniji spol. I da nismo mnogo puta, makar jednom sigurno jesmo. Povod za to je bilo kakvo obilježavanje, nekog manje ili više značajnog datuma, neka proslava, praznik… A, i kada nema povoda, mi žene začas osmislimo bitan datum!

I tako, mi očekujemo u određenom trenutku (najčešće omah iza ponoći) čestitku, poruku, poziv…, pa naknadno neki konkretniji poklon, naravno! Ali, jednostavno se desi da osoba od koje to očekujemo ili zaspe čekajući ponoć, ili ima plan da to obavi ujutro, čak možda planski namjerno odgodi, ili prosto zaboravi… Eh, onda nastaje, u narodu poznat termin opširnog značenja - belaj! Već imamo spreman repertoar nabrajanja kako smo tužni, povrijeđeni i razočarani jer taj neko nije bio u stanju, jedno najobičnije lizalo da nam kupi. U huji nabrajamo još i žvaku ili neku čokoladicu. Kao, ne očekujemo mi ništa, osim jednog malog lizala.

Da, baš!

Nedavno sam sa prijateljem razgovarala i to je zvučalo ovako:

Melika, imaš li neku ideju za ženin rođendan? Ja sam već nešto isplanirao, ali eto, kao da mi još nešto fali… I tako, mi zajedno smislimo divan plan i dan poslije pitam kako je sve prošlo, kad stiže poruka: Bilo je sve super, ali pošto je iznenađenje bilo krajem dana, reče da je već bila pomalo ljuta jer se cijeli dan nisam sjetio bar lizalo da joj poklonim. Moja poruka je glasilla: Upravo razmišljam kako mi žene vazda isto govorimo - eto mogao si bar lizalo kupiti i sl. A, da nam donesete lizalo, završili bi na hirurgiji… Uslijedili su redovi opisnog smijeha uz njegov komentar - eto ti ideje i teme za sljedeći tekst . I evo, bio je u pravu. Naravno da ima malo humora, ali definitivno je zasnovan na istini. 


Ženi od druga: Ne brini, nisi jedina. Samo si nesvjesno pomogla pri izboru teme.  

     

Nego, nismo samo mi te koje ovako nešto pomisle ili izgovore. Ni muškarcima nekad ne bude svejedno kada se nešto ne desi prema njihovim očekivanjima i tada slijedi ta poznata: Pa bona nebila, jesi mogla bar jedno lizalo da mi kupis? Bilo kakvo, u prvoj prodavnici koja ti je bila usput…


Svi smo mi pojaki na riječima, ali vala nismo baš najiskreniji. Pitam prijateljicu, onako uz neki opušteni razgovor, kako bi reagovala da joj suprug pokloni famozno lizalo i da ostane na tome, kaže: Pa, lizalo može… Onda slijedi mala stanka, pa nastavlja: Ali da bude samo kao neki slatki uvod za pravi poklon tipa sata, nakita, parfema, torbe… Rekoh, pa ima smisla, lizalo baš ne ide bez nabrojanog u paketu... Evo, ja bih se naljutila ako bih dobila lizalo jer bih se bojala da mi djeca ne uzmu (smijeh).

 

Često kažem, kako ne mogu svi imati isti tretman. Neko je za iskazivanje pažnje u vidu poruke, pisma, videa, poklona… Ja volim dobiti poklon, ali zaista volim i da budem ta koja poklanja. Trudim se obradovati osobu, mada uvijek možda i ne bude pun pogodak. Kako god, zaista me najviše obraduje kada mi neko čestita rođendan, a da se sam sjeti, da nije podsjetnik neka društvena mreža. To mi je baš nekako vrijedno pažnje, sreće i osmijeha.


Divno je dobiti neki poklon, bilo da je to nešto što volite, što vam se baš sviđa ili vam treba, ali je nekako jos divnije kada se neko sjeti rođendana ili nekog drugog vama bitnog datuma, jer je to zapamtio radi vas kao osobe koja toj drugoj osobi, očigledno, nešto znači u životu. Ok, nije da lizalo ne bi dobro došlo, ali … (opet smijeh). Upravo su mi dvije prijateljice poslale poruke povodom čestitanja godišnjice i nema poklona koji bi bolje izrazio moju zahvalnost (od moje iskrene sreće i izazvanog osmijeha na mom licu) jer su čekale ponoć radi mene i sad kako kažu idu spavati.

 

Nadam se da mi niko neće zamjeriti, ali ovaj tekst je zaista realna slika našeg odnosa prema drugima i obrnuto. Izgleda kao da je u pitanju tekst pun ironije, ali svi znamo da nije. Dok čitate, sigurno vaćate film kada ste sve i za koga pomislili da je mogao/la kupiti makar lizalo i spisak nije kratak, zar ne? Bez obzira da li je to bila preduhitrena misao ili reakcija, ali… Nije da ih nije bilo i da ih neće biti.


Nekako, sličan pristup imamo za prijatelje i rodbinu. Bar što se tiče vrijednosti koja je, recimo, novčana. I za ovo mi je baš nekidan spomenula prijateljica, nakon što smo se ispričale o ovim lizalima tokom života i priznala da je baš ona takva. Kakva? Ovakva:

Pa Melika, stvarno smo mi čudna sorta. Kada god sestra ode negdje izvan BiH, ja, naravno, očekujem neki poklon, neku sitnicu. I tako, kada se sestra vrati s puta, predaje mi poklon, recimo majicu koja mi se inače baš dopada, ali … Zaboravila je skinuti etiketu i ja vidim cijenu od 5 eura. Proradi neka huja u meni koja izgleda kao nezahvalnost u vidu: Pa ovoliko ja tebi vrijedim - samo 5 eura!? Mogla si se malo više i bolje potruditi za svoju sestru i sl.

Bude još nabrajanja. Međutim, da se identična situcija desila sa nekom prijateljicom, ja bih bila oduševljena što me se uopšte sjetila, kupila nešto što volim i izdvoijila, u tom slućaju, velikih 5 eura samo za mene. Ne, nije to dvoličnost, nego jednostavno svi imamo taj neki razdvojeni stav kada dobijemo poklone u smisli da isti poklon od različitih osoba ne izaziva iste reakcije, što i nije baš  najlogičnije.

A, nije vala nemoguće da se obradujemo nekoj sitnici, koju možda želimo, tražimo i trebamo ali jednostavno iz nekog razloga ne možemo da je priuštimo, jer eto, nemamo vremena, na primjer. Dok opet, neka skupa ili baš vrijedna stvar možda i ne izazove neke velike, očekivane simpatije jer iako znamo da je nešto skupo, možda moderno, aktuelno i sl., ne znači da je i nama neophodno ili nam je po ćejfu… Ma sa nama je uvijek komplikovano. Žene su talenti, koji u isto vrijeme jedno žele, drugo misle, treće rade, četvrto pričaju… Nije ovo kritika, samo eto, može nam se. Nekada na sreću, nekada na veliku žalost.

Nego , skoro će ponoć, kada nastupa 4. maj., tačnije godišnjica braka meni i suprugu. Osma godišnjica… Evo baš razmišljam kako bih voljela da me obraduje i baš smišljam šta da mu se nagovorim ako mi ne kupi makar jedno obično, najobičnije lizalo… 

Budimo sretni i zadovoljni, jer često zaista “samo” iskren zagrljaj, pogled i usmena čestitka uživo mogu biti vrijedniji od bilo kakvog skupocjenog poklona… Nekome se kupuje jer je to postala obaveza, dužnost, navika… Potreba za hvaljenjem, nekim dokazivanjem, slikanjem i objavljivanjem na društvenim mrežama itd.

Ali, da ne budem izrod, uslikat ću i ja svoje lizalo i objaviti.


Zaista, samo želim da se sjeti i bude pored mene (jer i to je danas luksuz) - a može i lizalo, okus narandže… 


I evo, ja sretna! Sjetio se.


Melika Hrvić