Konačno radim ono što volim i to me pokreće

Alma Softić

Predstavljamo Almu Softić iz Gračanice, osnivačicu Centra za edukaciju i strane jezike School and School

Alma Softić

Alma, kako je započeo vaš poduzetnički put? Kako ste se odlučili da pokrenete Centar za strane jezike?

Jedna kreativna, zabavna i dugačija školica stranih jezika u kojoj bi mogla ispoljiti svoju kreativnost i ljubav prema djeci je dugo godina bila moj san. Ono što me je sputavalo je bio strah i uvjerenje da je rad u državnoj školi sigurnost. Nakon nekoliko godina borbe sa konkursima, bodovanjem, intervjuima, angažmanima u bezbroj škola, jedan dan sam odlučila da otvorim svoju vlastitu školu.

Šta vam je bilo od najveće važnosti? Da li su to poticajne mjere (ukoliko ste koristili neku), edukacija ili podrška pojedinaca/pojedinki?

Kada godinama radite za druge, kada je strah jači od želje, podrška pojedinca je veoma bitna. San je bio tu, ideja je bila razrađena, svjesnost da ću konačno raditi ono što istinski volim, sve je bilo tu. Ono što je meni trebalo bilo je da neko vjeruje u mene i da je sa mnom u tom trenutku. Taj poticaj sam našla u svom mužu. On je bio taj koji je zaista vjerovao u mene, više od mene same.

Grad Gračanica je poznat kao veoma razvijen privredni kraj. Da li ste nailazili na poteškoće u svom radu i kako ste ih rješavali?

Uz dužno poštovanje Gračanici kao jako poticajnoj sredini za male biznise, ja zapravo nikada nisam imala nikakva očekivanja ni od koga. Sama registracija škole je trajala mjesec dana iz prostog razloga jer sam ja bila prva koja je pokrenula nešto slično i u šifarniku naše opštine ovakav vid organizacije nije ni postojao. Polako, strpljivo, korak po korak došli smo do konačnog cilja. Nisam imala pomoć, ali hvala Bogu nisam naišla ni na poteškoće. Ja sam imala svoj san i vodila sam se time da ga odsanjam.


Nedavno smo boravili u Gračanici gdje je inicirano osnivanje Kluba za podršku razvoju poduzetništva žena, koji će biti jedan od alata kako bi poduzetnice, lokalne vlasti i ostali akteri zajedno stvarali poticajno okruženje za razvoj poduzetništva. Po vašem mišljenju, u kojoj mjeri će osnivanje Kluba pomoći poduzetnicama?

Klub, onako kako ga ja zamišljam, bi trebao da bude odlična odskočna daska za sve žene poduzetnice koje imaju svoj san, ideju, vještinu, svoju malu radinost da je prezentuju i ohrabre se da od toga naprave svoj budući posao. To bi bilo upravo ono što je u početku meni trebalo - da neko vjeruje u mene, da me posavjetuje i ohrabri. Dalje, to bi bila organizacija koja savjetuje, štiti i bori se da se glas žene poduzetnice čuje. Kada bi se radilo na umrežavanju i korištenju usluga članica međusobno već to bi bio po meni veliki uspjeh.

Zahvaljujući poslu kojim se bavite, u kontaktu ste sa mladim ljudima. Da li u njima prepoznajete buduće poduzetnice i poduzetnike, ili su mladi više usmjereni na odlazak u inostranstvo.

Smatram se zaista blagoslovljenom što sam okružena mladim ljudima. Prvo, moje saradnice su sve mlade, školovane, izuzetno vrijedne i kreativne  djevojke i žene, a među svojim učenicima svakodnevno prepoznajem talente iz raznih oblasti. Kako smo mi zapravo multidisciplinarna škola, naša glavna misija je upravo prepoznati talenat kod djece i usmjeriti ih da ga dalje razvijaju, da li u našoj školi ili negdje drugo, potpuno je nevažno. Pokušavamo djecu naučiti da prepoznaju ono što istinski vole i da rade na tome. Da ne ispunjavaju želje i neostvarene snove svojih roditelja, nego da se bore za svoj san i svoj talenat. 

Nažalost, susrećem se svakodnevno sa mnoštvom mladih ljudi koji intenzivno uče njemački jezik samo da bi otišli odavde. Upisuju medicinsku školu samo da bi bili poželjna radna snaga na zapadu. Mnogo me to rastuži.


Ovu godinu je obilježila pandemija korona virusa koja je utjecala na sve sfere života, te prouzrokovala zatvaranje mnogih malih biznisa. Oni koji su nastavili sa radom su se morali prilagoditi na nove mjere i načine rada. Kako je pandemija utjecala na vaš biznis?

Kada bih sada počela cmizdriti i žaliti se na godinu koja je već iza nas, bila bih nezahvalna i nepoštena prema sebi prvo, a onda i prema ostalima.  U prvi mah bio je to šok, pa neprihvatanje, ljutnja, strah od neizvjesnosti. Tek onda suočavanje sa situacijom i prilagođavanje. Hvala Bogu, još smo tu. Iako sa mnogo manje  kapaciteta, mnogo manje prihoda, tu smo. Radimo, planiramo, sanjamo, učimo da se svakodnevno zahvalimo za ono što trenutno imamo i molimo se da budemo bolji, da iz trenutne situacije učimo. A naučila sam mnogo. Prvo koliko je sve relativno i prolazno. Tek sada znam koliko je znanje bitno. Prilagođavanje i mijenjanje strategije. Ulaganje u sebe, u obrazovanje, u sticanje bilo kakvih vještina je nešto što ti niko ne može oduzeti. Zgrade, auta, razrađen biznis, bankovni računi puni para. Danas to imaš, a već sutra nemaš. Znanje i vještina, vjera u sebe i sve se može ponovo započeti.

Šta je to što vas pokreće? Šta biste savjetovali onima koji imaju biznis ideju, koji koraci i koje vještine su najvažniji u biznisu?

Ja konačno radim ono što istinski volim. I to je ono što me pokreće. Volim svoju djecu, učenike, svoje saradnike, volim to što je svaki dan drugačiji. Volim činjenicu da nisam okovana nikakvim pravilima, svaki dan mogu biti kreativna, inovativna. Slagala bih kad bih rekla da novac nije važan. Itekako je važan jer pomaže u ostvarivanju mojih snova. Intelektualne usluge nisu biznis od kojeg se materijalno obogatiš, ali duhovno se nahranim svaki dan. Djeca su ljubav. I da zaključim - ljubav, mašta i sloboda je ono što me pokreće.

Svi oni koji imaju biznis ideju definitivno trebaju da je i ostvare. Prvo i osnovno moraju biti spremni da se na dnevnoj bazi bar tri puta razočaraju ali da se nauče i ponovo motivisati i nastaviti. Ni jedna ideja niti  ijedan veliki uspjeh nije došao preko noći. Svi koji počinju moraju biti uporni, hrabri ili ukoliko to nisu, moraju imati nekoga ko vjeruje u njih.

Za kraj, podijelite sa nama vaš životni moto.

Ja ih imam više  ali onaj koji me pokreće je stara dobra „where is the will, there is the way“ (gdje ima volje, ima i načina). Učim se svakodnevno da budem zahvalna na svemu što imam i da uradim sve, ama ba sve što je u mojoj moći i da se onda prepustim onom što mi život donese, a da od Boga tražim da mi da  zdravlja, snage i sabura da se suočim sa izazovima koji su preda mnom.